Narodni običaji

NARODNI OBIČAJI

Gotovo sve svjetske religije poznaju različite obrede i svetkovine koje se održavaju prilikom vjenčanja. Ti obredi su danas uglavnom izgubili svoj ritualni karakter, ali su se zadržali kao običaj, bez obzira na to da li se radi o zapadnoj, istočnoj ili nekoj trećoj civilizaciji, dok je ostatke obreda moguće pronaći u ritualnim igrama primitivnih plemena. Hrišćanska civilizacija poznaje univerzalni običaj razmjene burmi, dok u pravoslavlju sveštenik dodatno kruniše mladence. Jevreji, sa druge strane, na vjenčanju gaze kristalnu čašu kako bi pokazali koliko je ljubav dragocjena i krhka. Muslimanski brak je rezultat dogovora dvije porodice, a vjenčanje se obavlja u kući. Mladenci hinduističke vjeroispovijesti sedam puta obilaze oko svete vatre, dok kod sika mladoženja vodi mladu oko svete knjige. Običaj Zapadne Evrope je i bijela vjenčanica koja predstavlja čistotu i nevinost.

Srpski svadbeni običaji se razlikuju od kraja do kraja u manjoj ili u većoj mjeri. Kumu i starom svatu se, osim buklije sa rakijom, nosi i jabuka. U nekim dijelovima centralne Srbije u jabuku se utiskuje dukat. U kući mlade i mladoženje kapija i kuća se kite cvijećem. Djevojke sakupljaju ruzmarin kojim će kasnije kititi svatove i koji se vezuje trakom koja je u bojama srpske zastave. Struk ruzmarina se na odjeću učesnika svadbe pričvrćuje čiodama. Kićenje se naplaćuje, a novac ostaje djevojci koja je kitila svatove. Na sam dan svadbe djevojka se priprema i oblači vjenčanicu. Njene drugarice i sestre je kite i češljaju. Mladoženja sa drugovima ili braćom odlazi kolimapo kuma koji se smatra važnim gostom i koji se dočekuje muzikom. Istu čast ima i stari svat. Tu je i barjaktar ili „vojvoda“ koji je obično mladoženjin zet. Kada se svi okupe, svadbena povorka ide po mladu.

U novije vrijeme tu povorku čine (luksuzna) kola koja su okićena cvijećem i peškirima ili ćebadima. Tradicija nalaže da do mlade nije lako doći. Na kapiji je visoko podignuta jabuka koju mladoženja treba da pogodi iz puške, a na ulazu je postavljena prepreka ispod koje je korito sa vodom u koje svatovi ubacuju novac kako bi prošli. Takođe, brat neće izvesti sestru dok mu mladoženja ili djever ne plati. Igra plaćanja se nastavlja i kasnije kada se nevjesti krade cipela, a onda mladoženjina strana mora da je otkupi. Djever preuzima mladu koja mu daruje bijeli peškir koji on nosi prebačen preko ramena. Njegov zadatak je da čuva i pazi mladu tokom cijelog veselja. Mladini roditelji će poslužiti goste, a potom se mlada oprašta sa svojim roditeljima koji joj daju blagoslov. Mladenci tada odlaze na vjenčanje koje može obaviti matičar ili sveštenik. Nakon toga mlada baca bidermajer okrenuta leđima. Djevojke pokušavaju da uhvate bidermajer, jer se vjeruje da će ona koja to uspije – sljedeća da se uda. Nakon toga svatovi kreću kući ili u svadbeni salon i počinje veselje.

Ovo je, manje ili više, redoslijed srpskih svadbenih običaja; oni se ponavljaju u svojoj preciznosti u svim srpskim krajevima, a samo ih poneki dodaci lokalnog karaktera razlikuju jedne od drugih. Ipak, najvažniji običaji su kupovina mlade, kupovina cipele, razbijanje čaše i lomljenje pogače.

Kada su tradicionalna vjenčanja u pitanju svadba se uvijek odvija u mladoženjinoj kući, pa je to ujedno i poprište nekolicine običaja. Jedan od najpoznatijih je kupovina mlade koji je i dalje veoma zastupljen. Djever dolazi u porodicu mlade kako bi je „otkupio“ za svoga brata. Mladu prodaje brat ili rođak. U današnje vrijeme suma koju djever izdvoji za kupovinu mlade je najčešće simbolična. Ranije su sume bile izdašne i mlada se mogla otkupiti samo novcem i dukatima. Ipak, 1846. godine knez Aleksandar Karađorđević uveo je zakon o ukidanju ovog običaja tako da danas on predstavlja prije svega svadbenu pošalicu. Nevjesta potom iz kuće izlazi u papučama, a izvodi je brat ili rođak. Stari svat donosi cipele u koje je mladoženja prethodno stavio najveću novčanicu iz novčanika. Cipele nevjesti predaje djever, kome ona vezuje peškir oko vrata i odlazi do mladoženje uz njegovu pratnju. Djeverova uloga tokom cijelog venčanja je, kako smo već rekli, da čuva mladu tako da postoji i obrnuti običaj u kome prijatelji mladoženje ili drugi svatovi ukradu mladoj cipelu i tada traže otkup od djevera.

Kada mladoženja konačno „zasluži“ mladu, izvode je iz kuće, a roditelji joj daju čašu da pije vino. Kada popije, baca čašu na zemlju. Vjeruje se da će prvo dijete biti muško ako se čaša razbije, a ukoliko ostane cijela, mlada će roditi djevojčicu. Lomljenje ili grabena pogača preteča je današnjem bacanju bidermajera i podvezice. Kada mlada izađe iz kuće, iznad njene glave postavi se platno na kome se lomi pogača koju je svekrva donijela i koja po pravilu treba biti slatka. Kada se pogača izlomi, komadi se bacaju u vazduh, a djevojka ili momak koji uhvati komad smatra se sljedećim na listi za vjenčanje. I drugi svatovi mogu uzeti komad pogače ukoliko ga

uhvate jer će im, po vjerovanju, to donijeti sreću. Svi ovi običaji zastupljeni su u Republici Srpskoj, ali ipak postoje krajevi koji i dalje njegoju neobične, gotovo zaboravljene rituale prilikom vjenčanja. Najviše neobičnih svadbenih običaja u Srpskoj ostalo je na selu, pogotovo u Hercegovini, Romaniji i Posavini. U selima Hercegovine i danas se dešava da momak oženi djevojku koju nikada nije vidio, a koju su mu „begenisali” roditelji, kumovi, uža i šira rodbina. Iako to danas izgleda anahrono i neobično, srpska etnologija vijekovima poznaje običaj da se mladenci prije vjenčanja ne upoznaju.

Na Romaniji se djevojci, nakon što obuče vjenčanicu, vezuje tanak crveni konac oko struka. Onog momenta kada se začuju sirene koje najavljuju dolazak njenog mladoženje, djevojke koje čekaju sa mladom u sobi treba da joj brzo iskidaju crveni konac oko struka. To garantuje lakši i brži porod. Svatovi na Romaniji boje se jedino kiše, jer vjeruju da će biti mnogo suza u braku ako na dan svadbe bude padala kiša. Neobični običaji u Hercegovini su se sa sela preselili u gradove, pa je tako u Trebinju svadba nezamisliva bez – sarme. Iako se ovo jelo vezuje za zimski period, u Trebinju sarma ne smiije izostati sa svadbene trpeze ni u julu ili avgustu.

Darivanje mladenaca je običaj prisutan na svim svadbama, ali u Rogatici je to – sramota. Rogatički svatovi nikada ne daruju mladence i ne slikaju se s njima. Tek kada ispraćaju goste kućama mladencima se preda poklon, ali i to je veoma rijetko. U selima u okolini Šipova zadržao se običaj „ruho”. Na dan svadbe mlada odlazi mladoženjinoj kući, a prati je kamion pun stvari. Ako kamion nije pun namještaja, posuđa, posteljine, odjeće i obuće – to je bila velika sramota. Okolina Šipova čuva još jedan neobičan događaj: prije nego što mlada uđe u svekrvinu kuću na prag se stavi bokal s vodom, a mlada treba da ga obori pri ulasku – za dobrobit kuće.

Vaš Harizma bend

Posjetite nas na Fejsbuku ili nas direktno kontaktirajte putem ove stranice.